Fenomen digitalnog aktivizma

Kada se kaže digitalni aktivizam, većina nas zna da se pod tim terminom podrazumijeva korišćenje digitalnih tehnologija za ostvarivanje društvenih ili političkih promjena i to od strane građana, većinom onih mlađih...

Siguran sam kada se kaže digitalni aktivizam, većina nas zna da se pod tim terminom podrazumijeva korišćenje digitalnih tehnologija za ostvarivanje društvenih ili političkih promjena i to od strane građana, većinom onih mlađih, koji koriste prednosti interneta, brzog povezivanja i mogućnosti zajedničke akcije.

Takođe vjerujem da je većina nas makar jednom potpisala online peticiju, ,,šerovala”, ,,lajkovala” ili ,,hejtovala” objave na portalima ili društvenim mrežama, a neki i pisanjem blogova pokrenuli javnu debatu o važnim temama od javnog interesa. Sve to zapravo spada pod digitalni aktivizam, iako ponekad to ni  sami ne prepoznamo.

Kao neko ko se već 12 godina profesionalno bavi građanskim ekološkim aktivizmom i tokom tog perioda, više ili manje uspješno, insistira na korišćenju digitalnih tehnologija u javnim kampanjama i građanskim inicijativama, imao bih mnogo šta da kažem o iskustvima u praksi, uočenim ograničenjima, ali i beskonačnim mogućnostima, što će biti moj izbor za ovu priliku.

Neću se baviti građanskim akcijama, iako je to moj fah, već ću pokušati da skrenem pažnju na nešto što prepoznajem kao izuzetno važno, nešto od čega bi, čvrsto sam ubjeđen, imali koristi kao društvo u cjelini, a što bi moglo biti i najvrijednije civilizacijsko dostignuće XXI vijeka.

Mišljenja sam da bi se pravo partnerstvo institucija sistema sa poslovnim sektorom,  organizacijama civilnog društva i građanima, moglo izgraditi upravo na korišćenju digitalnih tehnologija i to u svrhu aktivnog uključivanja svih segmenata društva, ne samo zainteresovane javnosti, u procese donošenja odluka.

Globalni izazovi sa kojima se svjetska populacija susreće, poput klimatskih promjena, zagađenja vazduha, vode i zemljišta, nekontrolisanog korišćenja prirodnih sirovina, nepravilnog upravljanja otpadom, nestanka izvora pitke vode, trajne devastacije prostora planskom i neplanskom gradnjom, nedostatka urbanog zelenila, siromaštva i još dosta toga alarmirajućeg, ukazuju na potrebu proaktivnosti donosilaca odluka i institucija sistema i ulaganja dodatnih napora kako bismo se izvukli iz društvene letargije i prepoznali pojedinačnu i zajedničku odgovornost za budućnost života na planeti.

Osnovni uslov da bi se neko prvo zainteresovao, pa zatim i aktivno uključio u proces donošenja odluka, jeste pravovremena i adekvatna informisanost, jer bez (sa)znanja o nečemu nemoguće je dati konkretan doprinos i pomoći da se planirano i ono što je potrebno uradi na najbolji mogući način.

Upravo zato veoma je bitno da postoji dvosmjerna komunikacija - da institucije sistema idu ka građanima, organizacijama civilnog društva i poslovnom sektoru, sa inicijativom i željom da se riješe problemi, ili kako se to danas ljepše kaže, prevaziđu izazovi, koji su sa njihove strane identifikovani i procesuirani. 

 

Tu dolazim upravo do onoga zbog čega sam prepoznao beskonačne mogućnosti primjene digitalnih tehnologija u cilju stvaranja ,,pametnog“ društva, koje sem transparentnosti mora odlikovati i postojanje diseminacionih platformi preko kojih će se omogućavati razmjena inofrmacija, dostupnost baza podataka, javna rasprava, učešće u procesu donošenja odluka, mogućnost uticaja na prioritetne potrebe, građanski monitoring, procjena socijalnog uticaja i još mnogo toga veoma važnog za cjelokupnu zajednicu.

Kako smo u procesu evropskih integracija, pokušaću da kroz primjer prve uspješne evropske građanske inicijative “Right2Water“ (Pravo na Vodu), tokom koje je prikupljeno 1,6 miliona potpisa podrške za poboljšanje pristupa sigurnoj vodi za piće za sve Evropljane, i reakciju Evropske Komisije, približim kako je moguće ostvariti ono o čemu sam pričao.

Naime, pošto je Evropska Komisija prepoznala opravdanost evropske građanske inicijative “Right2Water“ , tokom koje su se potpisi podrške prikupljali i putem online peticije, krenulo se u detaljnu analizu postojećeg zakonodavstva te predložila njegova revizija, kako bi se obezbijedio bolji kvalitet vode za piće i pristup takvoj vodi. Unaprijedio se i način informisanja građana o potrošnji vode, strukturi troškova, kao i cijeni po litru, kako bi se moglo uraditi poređenje sa cijenom flaširane vode. Time će se doprinijeti i smanjenju upotrebe plastične ambalaže, morskog otpada, potrošnje energije, ograničavanju karbonskog otiska i prelasku na cirkularnu ekonomiju, odnosno ostvarenju ciljeva održivog razvoja.

Da bi se sve to lakše ostvarilo i pratilo upravo je potrebno razviti odgovarajuće diseminacione platforme, koristiti popularne društvene mreže, namjenske aplikacije, beskonačne mogućnosti digitalnih tehnologija, podsticati kreativnot i inovativnost i uticati da se omogući jednostavan online pristup informacijama o kvalitetu vode za piće u životnom prostoru, kako bi se povećalo povjerenje u vodu iz slavine.

Ovakvo partnerstvo institucija sistema sa građanima, organizacijama civilnog društva i poslovnim sektorom, jeste konkretan primjer  kako digitalni aktivizam može biti bitan šraf u borbi za ostvarivanje garantovanih prava i postizanje opšteg konsenzusa u procesu donošenja odluka koje imaju suštinsku životnu važnost.

Da zaključim, digitalni aktivizam pruža mogućnost donosiocima odluka kao i poslovnom sektoru da poput organizacija civilnog društva i građanskih inicijativa pokažu dobro upravljanje, društvenu odgovornost, kao i da proaktivnim pristupom,  uz uključivanje javnosti, utiču na unapređenje kvaliteta života i životne sredine.

A onda ni spinovanje, partijsko botovanje ili trolovanje, ne mogu uticati na povjerenje građanstva.

PIŠE:

Aleksandar Perović
Osnivač i direktor Ekološkog pokreta ,,Ozon''
06.03.2018.
PODIJELI SA PRIJATELJIMA